Martina je usred noći zatekla sedamnaestogodišnjeg Luku kako kopa ispod stare jabuke u njenom dvorištu, uvjerena da pred sobom ima lopova, a ne tihog tinejdžera koji je cijelo ljeto vrijedno zarađivao za život.
Tek kada je mladić priznao zašto je zapravo došao na njeno imanje, priča se pretvorila u potragu za tragom iz prošlosti njegove pokojne majke, žene koja mu je ostavila neobičnu uputu i obećanje da se ispod drveta krije dokaz o tajni koju je nosila cijelog života.
Noć je već bila duboko odmakla kada je Martina čula zvukove iz dvorišta. Kiša je tek prestala, zemlja je bila natopljena vodom, a kroz poluotvoren prozor dopirao je neobičan šum koji je nije ostavio ravnodušnom.
Uzela je baterijsku lampu i stare vrtne grablje, pa izašla na stražnji trijem ne sluteći da će prizor ispod stare jabuke potpuno promijeniti način na koji gleda i na mladića kojeg je sama angažovala i na kuću u kojoj živi.
Pod drvetom je klečao Luka, tinejdžer kojeg je početkom juna unajmila da kosi travu i uređuje dvorište. Tenisice su mu bile prekrivene blatom, majica mokra od znoja, a u rukama je držao malu zahrđalu lopaticu. Ispred njega se već nalazila svježe iskopana rupa. Martina ga je odmah zaustavila, tražila da pokaže ruke i pitala ga šta radi na njenom posjedu usred noći.
Umjesto da pobjegne ili smisli izgovor, Luka je samo ustao i rekao da može objasniti.
„Moja mama je nekada živjela u ovoj kući“
Martina je isprva bila uvjerena da mladić pokušava nešto sakriti ili ukrasti. Zaprijetila mu je policijom i dala mu dvije minute da objasni zašto se zatekao na njenom imanju u takvo vrijeme. Tada je Luka izgovorio rečenicu koja je zaustavila cijelu situaciju: njegova majka je, kao djevojčica, živjela upravo u toj kući, mnogo prije nego što su je kupili Martinini roditelji.
Zvala se Ivana Rukavina, a prema njegovim riječima, boravila je tamo s ljudima koji su je uzeli na skrb.
Martina je znala da je kuća u njenoj porodici već 34 godine, ali o onima koji su tu živjeli ranije gotovo ništa nije znala. Luka joj je zatim rekao da mu je majka umrla u februaru i da mu je prije smrti ostavila vrlo preciznu uputu. Ispod stare jabuke, na strani stabla okrenutoj prema jezeru, trebalo je da se nalazi zakopana kutija.
Nije mu objasnila šta je unutra, ali mu je rekla dovoljno da nastavi tragati. Ako je pronađe, dobit će dokaz da nije bio lud što joj je vjerovao i da ona nije cijeli život izmišljala ono što mu je pričala.
Kada je Martina pitala na šta se ta priča odnosi, Luka je kratko odgovorio da je riječ o njegovom ocu. U tom trenutku postalo je jasno da noćno kopanje nije bio hir, nego pokušaj da se pronađe trag za koji je vjerovao da bi mogao potvrditi porodičnu istinu. Odjednom, sve ono što joj je ranije djelovalo kao obična ljetna pomoć oko kuće dobilo je sasvim drugo značenje.
Zašto je posao prihvatio baš kod Martine
Tek tada je Martina počela gledati unazad i prisjetiti se prethodna tri mjeseca. Luka je svake sedmice dolazio tačno u sedam ujutro. Kosio je travu, sređivao živicu, skupljao granje i gotovo nikada nije prekidao posao prije nego što završi sve što je planirao. Uz to je, kako je znala, radio i na blagajni u trgovini uz glavnu cestu.
Bio je tih, uredan i vrijedan, ali i zatvoren, kao da svaku rečenicu bira s velikim oprezom.
Jednom ga je tokom pauze vidjela kako jede obično suho pecivo i istovremeno prepisuje matematičke formule u staru bilježnicu. Na njeno pitanje štedi li za automobil, odgovorio je samo da štedi „za odlazak“. Ta rečenica joj je tada zvučala kao tipična tinejdžerska želja za bijegom iz malog mjesta. Sada je shvatila da je upravo kod nje tražio pristup imanju, i to namjerno.
Kada ga je otvoreno upitala je li posao prihvatio zato da bi mogao pregledati njeno dvorište, Luka je priznao da jeste. Martina se osjetila prevareno. Mjesecima mu je davala više novca nego što je tražio, pripremala mu hranu i čak kupila nove rukavice kada je primijetila da su stare poderane. Sada je saznala da je mladić cijelo vrijeme čekao trenutak kada će moći pretraživati zemlju ispod stare jabuke.
Suočena s njegovim priznanjem, Martina mu je rekla da odmah napusti imanje. Luka ju je, međutim, molio da mu dozvoli da završi kopanje. Tvrdio je da bi se u kutiji mogao nalaziti dokaz zbog kojeg bi jedan čovjek konačno morao odgovarati za ono što je učinio njegovoj majci. Prije nego što je uspio objasniti o kome govori, ispred kuće su se pojavila svjetla automobila.
Crni terenac usporio je uz ogradu i Luka se ukočio, odmah zamolivši Martinu da uđe u kuću.
Dolazak crnog terenca promijenio je sve
Iz vozila je izašao krupan muškarac u tamnom kaputu. Martina ga je prepoznala jer je njegovo lice posljednjih mjeseci viđala na plakatima širom grada. Bio je to Davor Rukavina, vlasnik lanca trgovina, predsjednik lokalne gospodarske komore i kandidat za gradonačelnika. Umjesto uobičajenog javnog nastupa i osmijeha koji je koristio pred kamerama, sada je govorio direktno Luki i zahtijevao da pođe s njim.
Tada je Martina saznala da su u rodu. Davor je sebe predstavio kao Lukinog poluujaka, dok je pokojnu Ivanu nazvao svojom „problematičnom polusestrom“. Luka ga je odmah upozorio da tako ne govori o njegovoj majci. U njegovom glasu više nije bilo one oprezne suzdržanosti koju je Martina ranije primjećivala; sada se vidjelo koliko ga je cijela situacija pogodila i koliko je njegova potraga bila lična.
Davor je Martini objasnio da je Luka nakon majčine smrti postao nestabilan i opsjednut pričama koje, prema njegovim riječima, nemaju veze sa stvarnošću. Savjetovao joj je da se ne miješa u porodične stvari. Ali dok je to govorio, na trenutak je pogledao prema rupi ispod jabuke. Martina je taj pogled primijetila, a vidio ga je i Luka.
U tom kratkom pokretu obojica su prepoznala više nego što je Davor možda želio pokazati: da on zna za kutiju.
Nakon njegovog odlaska Martina je pogledala Luku i vidjela crvene tragove na njegovoj ruci, ondje gdje su ga Davorovi prsti stegnuli. Pogled joj je zatim skliznuo prema raskopanoj zemlji. Samo nekoliko minuta ranije tražila je da napusti njeno imanje, a sada je promijenila odluku. Rekla mu je da nastavi kopati, ovaj put ne samo kao posmatrač nego kao neko ko je spreman stati uz njega.
Uzela je i vlastitu lopatu, pa zajedno s njim kleknula u mokru zemlju.
Kopali su na strani stare jabuke okrenutoj prema jezeru, tačno onako kako je Ivana opisala sinu prije smrti. Desetak minuta kasnije Martina je osjetila kako njena lopata udara u nešto tvrdo. Zvuk nije ličio ni na kamen ni na korijen. Bio je metalan, kratak i jasan, dovoljan da potvrdi da su stigli do nečega što dugo nije ugledalo svjetlo dana.
U tom trenutku više nije bilo važno samo to da li je Luka došao na pravo mjesto, nego i šta je sve neko bio spreman sakriti baš tu, ispod drveta koje je godinama stajalo mirno uz kuću.
Ono što se nalazilo u zemlji, kakav je dokaz Ivana ostavila sinu i zbog čega je Davor očigledno bio toliko uznemiren zbog te potrage, u ovom trenutku nije otkriveno. Ali Martina više nije gledala na Luku kao na šutljivog tinejdžera koji je došao po honorar.
U njegovoj upornosti sada je vidjela nešto mnogo dublje: sina koji mjesecima radi do iznemoglosti ne bi li pronašao jedan komad prošlosti i istinu koju niko drugi nije htio izgovoriti naglas.
