Mnogi ljudi na sahrani instinktivno požele još jednom prići kovčegu, dodirnuti ruku preminule osobe ili je poljubiti u čelo, ali takav gest nije uvijek bezbjedan i zavisi od okolnosti smrti, zdravstvenog stanja i uputa stručnog osoblja.
U trenucima tuge, kada porodica i prijatelji pokušavaju pronaći način da se oproste od voljene osobe, fizički kontakt često postaje dio ličnog i porodičnog običaja. Za neke je to poljubac u čelo, za druge kratko zadržavanje ruke ili posljednji zagrljaj, a za mnoge upravo taj trenutak predstavlja završni izraz ljubavi i poštovanja.
Ipak, iza tog emotivnog impulsa krije se i praktično pitanje koje se ne postavlja često, ali je važno: da li je neposredan kontakt s tijelom pokojnika zdravstveno siguran. Prema javnozdravstvenim preporukama, tijelo preminule osobe samo po sebi ne znači automatsku opasnost, ali rizik raste ako je smrt povezana s određenim zaraznim bolestima ili ako postoje tjelesne tečnosti koje mogu prenijeti uzročnike infekcije.
Zbog toga ne postoji jedno opće pravilo koje bi vrijedilo za svaku sahranu. Na sigurnost utiču uzrok smrti, način na koji je tijelo pripremljeno za ispraćaj, kao i preporuke medicinskog ili pogrebnog osoblja koje najbolje zna postoji li razlog za dodatni oprez.
Da li tijelo pokojnika samo po sebi predstavlja opasnost
Postoji široko rasprostranjena pretpostavka da je svako tijelo nakon smrti izvor zaraze, ali takvo uvjerenje nije uvijek u skladu s medicinskom stvarnošću. Svjetska zdravstvena organizacija navodi da tijela osoba koje su preminule u prirodnim katastrofama uglavnom ne predstavljaju opasnost od izbijanja epidemija, dok poseban oprez vrijedi kada je smrt povezana s određenim infekcijama.

Drugim riječima, sam boravak u blizini kovčega ili prisustvo sahrani ne nosi isti nivo rizika kao direktan kontakt s kožom, usnama, ustima ili područjima tijela gdje mogu biti prisutne tečnosti. Upravo u tome leži razlika između simboličnog oproštaja i kontakta koji može imati zdravstvene posljedice.
CDC upozorava da se uzročnici pojedinih infekcija mogu nalaziti u krvi i drugim tjelesnim tečnostima preminule osobe čak i kada zarazna bolest nije navedena kao neposredni uzrok smrti. To znači da izgled tijela, miran ambijent u kapeli ili uredna pogrebna priprema nisu dovoljni da bi se neko samostalno uvjerio da nema nikakvog rizika.
Posebno osjetljive tačke ulaska infekcije su sluznice usana, nosa, usta i očiju, kao i oštećena koža. Zbog toga se poljubac ne može posmatrati kao bezazlen gest u svakoj situaciji, naročito ako porodica ne zna šta je bio uzrok smrti ili ako postoji sumnja na prisustvo zarazne bolesti.
Kada je oprez posebno važan
Najveći oprez potreban je u slučajevima kada je osoba preminula od bolesti čiji se uzročnici mogu prenijeti kontaktom s tijelom ili tjelesnim tečnostima. Kao primjeri se navode ebola i kolera, a za takve situacije postoje posebne zaštitne mjere i jasne smjernice zdravstvenih službi.

WHO u smjernicama za slučajeve povezane s kolerom posebno upozorava da pogrebni običaji koji uključuju dodirivanje ili ljubljenje preminule osobe moraju biti prilagođeni zdravstvenom riziku. To ne znači da se porodični rituali ukidaju, nego da se prilagođavaju kako bi se zaštitili prisutni.
Porodica u takvim okolnostima ne bi trebala nagađati niti se oslanjati na pretpostavke. Najtačnije informacije dolaze od osoba koje poznaju okolnosti smrti i proces pripreme tijela, a njihova uputa ima prednost nad navikom ili očekivanjem zajednice.
Nakon svakog fizičkog kontakta s pokojnikom važno je oprati ruke sapunom i vodom, naročito ako je došlo do dodirivanja tjelesnih tečnosti. Kada ruke nisu vidljivo zaprljane, može pomoći i sredstvo za dezinfekciju na bazi alkohola, ali takva mjera ne zamjenjuje zabranu dodira ako je ona već izdata iz zdravstvenih razloga.
Drugim riječima, higijena je važna, ali ona ne briše rizik koji postoji u situacijama kada se kontakt ne preporučuje. Ako medicinsko ili pogrebno osoblje kaže da je bliži dodir nepoželjan, naknadno pranje ruku ne čini takav postupak sigurnim.
Emocionalna strana posljednjeg oproštaja

Iza svakog pitanja o bezbjednosti stoji i emotivna težina rastanka. Ljudi se sa tugom nose različito, pa nekome poljubac u čelo predstavlja posljednji znak nježnosti, dok neko drugi osjeća da mu je važnije sačuvati sliku voljene osobe onakvom kakva je bila za života.
Oba pristupa mogu biti jednako iskrena. Niko ne bi trebalo da osjeća obavezu da dodirne ili poljubi pokojnika samo zato što se to od njega očekuje u porodici ili zajednici. To je posebno važno kada je riječ o djeci, kao i o osobama koje su već pod velikim emocionalnim pritiskom i nisu spremne da priđu kovčegu.
U mnogim porodicama upravo je razgovor s osobljem prije početka ispraćaja najjednostavniji i najpametniji korak. Tako se odmah saznaje da li postoje zdravstveni razlozi zbog kojih treba izbjegavati ljubljenje ili dodirivanje tijela, pa se porodica može organizovati bez dileme i dodatne nelagode.
Za one koji se kasnije pitaju jesu li postupili ispravno, važno je znati da jedan trenutak na sahrani ne određuje cijelu ljubav, brigu i odnos koji su postojali tokom života. Uspomena se ne mjeri samo fizičkim gestom, nego i svime što je između ljudi postojalo prije rastanka.
Zato se posljednji oproštaj najbolje odvija onda kada su poštovane i emocije i preporuke stručnih osoba. Na taj način porodica može sačuvati dostojanstvo preminulog, ali i mir onih koji ostaju, bez nepotrebnog rizika i bez osjećaja da je bilo šta moralo biti urađeno pod pritiskom.














