Oglasi - Advertisement

Pogrešno napisane riječi u porukama, komentarima i objavama često se posmatraju kao sitnica, ali iza njih stoji mnogo više od običnog tipfela: navike, brzina pisanja, uticaj okruženja i razlike između jezičkih standarda. Upravo zato šest čestih jezičkih nedoumica može poslužiti kao dobar podsjetnik da pismenost nije samo stvar škole, nego i svakodnevne prakse, pažnje i razumijevanja pravila koja lako promiču kada pišemo u žurbi.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

U praksi se najčešće ponavljaju isti obrasci: od spajanja odrične riječce s glagolom, preko nesigurnosti oko kondicionala, do dilema koje nastaju zbog sličnih konstrukcija u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Neke od tih grešaka zaista su pravopisne, druge su samo stvar standarda ili konteksta, pa nije svaka neobična forma automatski i pogrešna.

Upravo tu nastaje prostor za nesporazume: jedan oblik može biti sasvim prirodan u svakodnevnom govoru, a ipak ne mora odgovarati pravilu koje se traži u školskom zadatku, službenom dopisu ili novinskom tekstu. Zato je korisno razlikovati ono što je zaista nepravilno od onoga što je samo drugačije ili pripada drugom jezičkom standardu.

Najčešće greške koje se stalno vraćaju

Među najpoznatijim primjerima je oblik „neznam“, koji se često pojavljuje zbog brzog tipkanja i navike da se riječ izgovori kao jedna cjelina. Ipak, pravilno je pisati „ne znam“, odvojeno. Isto pravilo vrijedi i u rečenicama poput „Ne znam kada dolaziš“ ili „Ne znam odgovor na pitanje“, gdje se odrična riječca „ne“ piše zasebno od glagola.

Važno je znati da bosanski jezik, kao i drugi standardni jezici u regionu, ima izuzetke kada je riječ o pisanju negacije. Tako se pravilno piše „nisam“, „nemam“ i „neću“, ali ti oblici ne mogu služiti kao univerzalno pravilo za sve glagole. Upravo zato se greška „neznam“ ponavlja toliko često: pravilo se lako zapamti, ali se u praksi često zaboravi.

Slična situacija je i s riječju „nebi“, koja se vrlo često napiše spojeno, iako je ispravno „ne bi“, odnosno „ne bih“ kada govorimo u prvom licu jednine. Primjeri poput „Ne bih to uradio“, „Ne bih rekla ništa“ i „Ne bi bilo loše pokušati“ pokazuju koliko je važno razlikovati lice i oblik pomoćnog glagola. U svakodnevnom pisanju ova greška djeluje mala, ali je među najprepoznatljivijima.

Posebnu pažnju privlači i primjer „bili smo otišli“. Na prvi pogled mnogima djeluje kao nepotrebno gomilanje riječi, ali to nije uvijek tačno. Riječ je o pluskvamperfektu, glagolskom vremenu koje označava radnju završenu prije neke druge prošle radnje. Kada se kaže „Bili smo otišli kući prije nego što je počela kiša“, ta konstrukcija ima potpuno gramatičko opravdanje jer precizno pokazuje redoslijed događaja.

Međutim, ako je cilj samo reći da je neko otišao kući, bez dodatnog vremenskog odnosa, dovoljan je jednostavniji oblik: „Otišli smo kući“. Drugim riječima, sama konstrukcija nije pogrešna, ali nije uvijek potrebna. Zbog toga je ovaj primjer dobar podsjetnik da jezik ne funkcioniše po principu crno-bijele podjele, nego prema značenju koje govornik želi prenijeti.

Standard, govor i ono što ljudi često pogrešno spoje

Jedna od najpoznatijih jezičkih dilema odnosi se na konstrukciju „Trebao sam da idem“ i njen odnos prema obliku „trebao sam ići“. U standardnom bosanskom jeziku uobičajena je upravo druga varijanta, s infinitivom. To je isti obrazac koji vidimo i u rečenicama poput „Morao sam završiti posao“ ili „Željela sam razgovarati“, gdje se glagolska radnja izražava direktnije i kraće.

S druge strane, izraz „trebao sam da idem“ češći je u srpskom jezičkom standardu i u određenim regionalnim govorima. Upravo zbog toga nije opravdano nekoga proglasiti nepismenim samo zato što koristi drugačiji, ali u svom jezičkom sistemu uobičajen obrazac. Ono što je važno jeste da se u formalnom tekstu poštuje standard koji je odabran za tu vrstu komunikacije.

Sličan princip vrijedi i za prijedloge „s“ i „sa“. Kraći oblik „s“ često je prirodan izbor kada izgovor nije otežan, pa se tako kaže „Razgovarao sam s njim“, „Došla je s prijateljicom“ ili „Otišao je s bratom“. Produženi oblik „sa“ koristi se kada olakšava izgovor, naročito ispred glasova ili glasovnih skupova koji bi zvučali nezgrapno u kraćoj varijanti.

Primjeri poput „sa sestrom“ i „sa školskim drugom“ pokazuju kako se pravilo prilagođava govoru. U bosanskom jeziku oblik „sa“ ima relativno široku upotrebu, pa „sa njima“ ne treba automatski tumačiti kao znak nepismenosti. To je još jedan primjer gdje se jezik ne može procjenjivati prebrzo, bez uvida u standard i kontekst u kojem je riječ izgovorena ili napisana.

Kako prepoznati pravilne oblike bez osuđivanja drugih

Posljednji primjer iz izvora odnosi se na kondicional i oblike poput „Da bi ja znala“, „Ja bi to uradio“ ili „Mi bi došli“. U standardnom bosanskom jeziku pravilni oblici su „Da bih ja znala“, „Ja bih to uradio“ i „Mi bismo došli“. Riječ je o sistemu koji se lako može zapamtiti: ja bih, ti bi, on ili ona bi, mi bismo, vi biste, oni bi.

Kada se taj niz nauči, postaje jednostavnije izbjeći slične greške u poslovnim porukama, školskim zadacima i svakodnevnoj pisanoj komunikaciji. Ipak, vrijednost tog znanja nije samo u ispravljanju tuđih rečenica, nego i u tome da čovjek samostalno govori i piše sigurnije, jasnije i preciznije. To je posebno važno u vremenu kada se mnogo toga prenosi kratko, brzo i bez provjere.

Iz svega navedenog jasno je da jezičke greške ne treba posmatrati kao razlog za omalovažavanje. Način na koji čovjek piše često zavisi od porodice, škole, sredine, navika i komunikacije koju svakodnevno upražnjava. Zato se i obrazovani ljudi ponekad sapletu o pravilo koje u teoriji znaju, ali ga u brzini ne primijene ispravno.

Umjesto etiketiranja, korisnije je razumjeti zašto je određeni oblik pravilan i u kojim se situacijama koristi. Takav pristup ne samo da pomaže onome ko piše, nego i stvara zdraviji odnos prema jeziku kao živom sistemu koji se uči, vježba i stalno prilagođava svakodnevnoj upotrebi.