Nakon političkih promjena u Srbiji ponovo je otvoreno pitanje državnih vila na beogradskom Dedinju, a prema medijskim navodima među osobama koje bi mogle ostati bez prava na korištenje pojedinih nekretnina nalaze se Aleksandar Vučić, Ana Brnabić i Tomislav Nikolić.
Riječ je o objektima koji su godinama bili vezani za najviši državni vrh i koji su u javnosti često doživljavani kao simbol privilegiranog institucionalnog prostora. Međutim, iza tog političkog i simboličkog sloja stoji i niz administrativnih odluka, promjena namjene i sigurnosnih procjena koje određuju ko uopće može koristiti takve nekretnine.
Prema informacijama koje je 26. oktobra 2026. objavio portal Nova.rs, pozivajući se na neimenovani izvor iz Vlade Srbije, pojedini bivši funkcioneri mogli bi biti obavezani da napuste objekte koje su koristili tokom obavljanja visokih državnih funkcija. Ipak, iz navoda ne proizlazi da su donesene konačne i pojedinačne odluke o iseljenju.
Politička smjena i nova pitanja oko državne imovine
Promjene na vrhu vlasti u Srbiji ponovo su otvorile raspravu o tome ko ima pravo na korištenje državnih objekata namijenjenih najvišim zvaničnicima. Takva pitanja obično se ne svode samo na formalno napuštanje adrese, nego uključuju i način na koji je neka vila pravno klasificirana, kome je dodijeljena i da li joj je namjena kasnije mijenjana odlukama institucija.
U ovom slučaju dodatnu složenost stvara činjenica da sve spomenute vile nemaju isti status. Neke su korištene prvenstveno za stanovanje, dok su druge služile kao reprezentativni prostori za sastanke, prijeme i protokolarne aktivnosti. Zbog toga se i svaka eventualna promjena korisnika mora posmatrati zasebno, a ne kao jedinstven administrativni potez.

Važno je naglasiti i da se u cijeloj priči ne govori samo o političkom prelasku iz jednog mandata u drugi, nego o upravljanju državnom imovinom koja je godinama bila pod posebnim režimom korištenja. To podrazumijeva i institucije koje odlučuju o dodjeli objekata, ali i eventualne sigurnosne procjene koje mogu promijeniti planirani raspored korištenja rezidencija.
Vučićeva ostavka kao okidač za novu raspodjelu prostora
Aleksandar Vučić podnio je ostavku na funkciju predsjednika Srbije 27. septembra 2026. godine. Dan kasnije predsjedničke dužnosti predata su Ani Brnabić, tadašnjoj predsjednici Narodne skupštine, koja je preuzela funkciju vršiteljice dužnosti predsjednice Republike.
Tu primopredaju potvrdila je i Vlada Srbije u zvaničnom saopćenju od 28. septembra. Upravo takva institucionalna promjena otvorila je prostor za pitanje šta će biti s objektima koji su do tada bili vezani za najviše državne funkcije i njihove korisnike.
Prema navodima izvora portala Nova.rs, eventualno preseljenje bivših funkcionera moglo bi uslijediti nakon što novi državni rukovodioci preuzmu dužnosti. U takvom scenariju, oni bi mogli biti upućeni u vlastite kuće ili stanove, ali ta mogućnost nije predstavljena kao konačna odluka, nego kao jedan od mogućih ishoda.
Istovremeno, u izvještajima se navodi da sigurnosne procjene mogu imati važnu ulogu. Ako nadležne službe ocijene da postoji ugroženost, pojedinim osobama mogao bi biti osiguran drugi, zaštićeni smještaj. To, međutim, ne znači automatski pravo na nastavak korištenja istih rezidencija.

Jovankina vila, Nikolićeva rezidencija i različite pravne namjene
Među najviše spominjanim objektima nalazi se takozvana Jovankina vila u Bulevaru kneza Aleksandra Karađorđevića. Prema dostupnim informacijama, riječ je o objektu od približno 750 kvadratnih metara, koji je povezan s nekadašnjom prvom damom Jugoslavije Jovankom Broz.
Ana Brnabić uselila se u tu vilu u novembru 2020. godine, dok je bila predsjednica Vlade Srbije. Nakon što je u martu 2024. postala predsjednica Narodne skupštine, nastavila je koristiti isti objekat. Vlada Srbije je u julu 2024. izmijenila propise i promijenila namjenu nekretnine, određujući je kao reprezentativni objekat namijenjen predsjedniku Narodne skupštine.
Zbog toga se i postavlja pitanje kako će se njen budući status rješavati nakon promjene funkcije dosadašnje korisnice. Ono što je ranije izgledalo kao dio rutinskog administrativnog rasporeda, sada je povezano s novom institucionalnom slikom i mogućim preraspodjelama državne imovine.
Slična rasprava vodi se i oko vile u Užičkoj ulici koju je nastavio koristiti bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Njegov predsjednički mandat trajao je od 2012. do 2017. godine, ali je i nakon završetka mandata ostao u državnoj nekretnini.
U novembru 2018. Vlada Srbije promijenila je namjenu tog objekta, određujući ga za potrebe predsjednika Nacionalnog savjeta za koordinaciju saradnje s Ruskom Federacijom i Narodnom Republikom Kinom, funkcije koju je Nikolić obavljao. I ovdje je, dakle, presudna bila formalna odluka o namjeni prostora, a ne samo činjenica da je u njemu neko ranije stanovao.

U oba slučaja riječ je o objektima koji su bili vezani za zvanične institucije i koje je država mogla preusmjeravati prema potrebi. Zato pitanje ne glasi samo ko će ih ubuduće koristiti, već i šta će nadležne institucije proglasiti prioritetom: stanovanje, protokol ili novu administrativnu funkciju.
Bokeljka i sigurnosne procjene kao dodatni sloj odluke
Za razliku od vila povezanih s boravkom visokih funkcionera, Bokeljka u Tolstojevoj ulici imala je prije svega službenu namjenu. Taj državni objekat, površine približno 1.700 kvadratnih metara, bio je namijenjen predsjedniku Republike, ali prema ranijim medijskim izvještajima Aleksandar Vučić nije u njemu stalno živio.
Bokeljka je korištena za službene sastanke, prijeme stranih delegacija i druge protokolarne aktivnosti. Zbog toga bi promjena njenog korisnika značila prije svega drugačiju organizaciju korištenja reprezentativnog državnog prostora, a ne nužno preseljenje iz porodičnog doma, što je bitna razlika u odnosu na druga dva spomenuta objekta.
U istom kontekstu pojavljuje se i priča o procjenama sigurnosti. Ako bi nadležne službe utvrdile da je zaštita bivših državnih funkcionera i dalje neophodna, moglo bi im biti obezbijeđeno alternativno, zaštićeno mjesto boravka. No ni tada to ne bi značilo automatsko zadržavanje prava na iste rezidencije koje su koristili tokom mandata.
Upravo zbog toga cijela tema ostaje u zoni institucionalnih procjena, propisa i administrativnih odluka. Dok se ne objave konkretna rješenja, priča o dedinjskim vilama ostaje više pitanje mogućeg preslagivanja nego završenog procesa.
Iz citiranih izvještaja proizlazi i da se rasprava ne može odvojiti od upravljanja državnom imovinom kojom raspolaže DIPOS. Pojedini opozicioni predstavnici ranije su tražili provjere načina upravljanja tom imovinom, ali sami zahtjevi za istragu nisu dokaz da je došlo do nepravilnosti.
Zato je za sada najpreciznije reći da budući boravak spomenutih političkih aktera u državnim objektima zavisi od kombinacije odluka, formalnih namjena i eventualnih sigurnosnih procjena. Dok institucije ne zauzmu konačan stav, Dedinje ostaje prostor u kojem se politika, protokol i državna imovina prepliću na vrlo vidljiv način.













