Pitanje ko je uspješniji — ljudi koji su otišli u dijasporu ili oni koji su ostali u Bosni i Hercegovini i regionu — stalno se vraća u razgovorima, porodicama i na društvenim okupljanjima, ali odgovor nikada nije jednostavan kao što se na prvi pogled čini.
Visina plate, automobil ispred kuće ili nekoliko fotografija s putovanja samo su mali dio slike, dok se iza njih često kriju troškovi života, dugovi, porodične obaveze, sigurnost posla i lični mir.
Upravo zato se poređenje između dijaspore i onih koji su ostali toliko lako pretvori u površno nadmetanje. Jedna osoba u inostranstvu može zarađivati više, ali i mnogo više izdvajati za kiriju, prevoz, osiguranje i svakodnevni život. Druga, koja je ostala kod kuće, može imati manja primanja, ali i vlastiti stan, bližu porodicu, poznato okruženje i manje troškove koji joj omogućavaju drugačiji ritam života.
Zbog toga se čini da je prava dilema manje u tome gdje je neko otišao, a više u tome kako se uopšte mjeri uspjeh. Ako je cilj samo veća plata, dijaspora često djeluje kao jasniji odgovor. Ako su važniji slobodno vrijeme, blizina porodice, vlasništvo nad nekretninom ili osjećaj pripadnosti, onda slika postaje mnogo nijansiranija. I baš tu počinje rasprava koja u balkanskim porodicama traje godinama.
Plata je tek početak priče, a ne njen kraj
Najčešći argument u korist dijaspore jeste finansijska snaga. Kada neko u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj ili drugoj zemlji radi za nekoliko hiljada eura, to na prvi pogled djeluje kao ogromna prednost u odnosu na prosječna primanja u Bosni i Hercegovini ili drugim državama regiona. Međutim, takvo poređenje ostaje nepotpuno dok se ne uzme u obzir šta se od te plate zapravo može zadržati nakon svih mjesečnih troškova.
Kirija, režije, osiguranje, prevoz, vrtić, rata kredita i svakodnevne potrebe u mnogim zapadnim državama mogu pojesti veliki dio prihoda. To znači da osoba s mnogo većom bruto platom ne mora nužno imati i proporcionalno veću finansijsku slobodu. Neko može izgledati daleko imućnije, a u stvarnosti vrlo precizno računati svaki trošak, planirati mjesec unaprijed i odricati se dijela komfora koji se spolja ne vidi.
S druge strane, ni ostanak u zemlji s nižim troškovima ne znači automatski lagodniji život. Manja plata može ostaviti malo prostora za štednju, a kamoli za kupovinu stana, pokretanje posla ili podmirivanje nepredviđenih izdataka. Zato je pravi smisao poređenja u tome koliko novca ostaje nakon obaveza i šta se s tim novcem može postići, a ne samo u tome koliki je iznos upisan na platnoj listi.
U praksi se često zanemaruje i činjenica da ljudi ne žive godinu dana u istoj raskoši koju ponekad pokažu tokom nekoliko ljetnih sedmica. Fotografije s odmora, nova kola ili pokloni za rodbinu stvaraju utisak da dijaspora živi znatno iznad prosjeka, ali to je samo jedan, kratki segment godine. Van tog perioda slijede radni tempo, obaveze, štednja i, često, udaljenost od svega što se u domovini smatra običnim dijelom svakodnevice.
Ono što se vidi ljeti nije cijela godina
Velik dio dojma o uspjehu dijaspore nastaje upravo tokom godišnjih odmora. Tada se dolazi automobilom sa stranim tablicama, obilaze rođaci, izlazi se više nego inače, putuje se i ostavlja utisak finansijske lakoće. U tim trenucima malo ko vidi rano ustajanje, noćne smjene, prekovremeni rad, pritisak da se pošalje novac kući i osjećaj da se život odvija između dvije adrese.
I ljudi koji su ostali, međutim, često se posmatraju kroz jednako pojednostavljenu prizmu. Ako nemaju luksuzan automobil ili veću platu, lako ih se svodi na etiketu manje uspješnih, iako možda imaju vlastiti dom, razvijen porodični posao, stabilnu mrežu podrške ili više vremena koje mogu provesti s djecom i roditeljima. Takav pogled zanemaruje činjenicu da život nije sastavljen samo od onoga što se može pokazati drugima.
Za mnoge ljude odlazak u inostranstvo donio je vrlo konkretne prednosti. Uređenije tržište rada, urednija isplata plata, predvidljiviji sistemi i veće mogućnosti za djecu razlozi su zbog kojih život vani djeluje sigurnije i organizovanije. Mnogi upravo zbog toga smatraju da su napravili dobar izbor, jer su sebi i svojoj porodici otvorili prostor koji kod kuće nisu imali.
Ali odlazak istovremeno nosi i cijenu koju nije lako pretvoriti u brojke. Ljudi propuštaju rođendane, praznike, porodična okupljanja i male, svakodnevne trenutke koji grade bliskost. Neki godinama žive s osjećajem da pripadaju između dvije zemlje: u jednoj rade, plaćaju račune i stvaraju budućnost, a drugu i dalje doživljavaju kao dom. Drugi se, naprotiv, potpuno uklope u novu sredinu i više se ne bi vratili ni pod kojim uslovima.
Ostati ne znači odustati
U balkanskim razgovorima često se stvara dojam da je odlazak dokaz ambicije, a ostanak znak straha ili pasivnosti. Takvo tumačenje je previše jednostavno. Postoje ljudi koji ostaju jer imaju porodični posao, riješeno stambeno pitanje, karijeru koju ne žele napustiti ili jednostavno život koji im je smislen upravo tamo gdje jesu. Ostati može biti jednako svjesna i hrabra odluka kao i otići.
Uz to, život u zemlji s manjim tržištem rada, slabijim institucijama ili političkom neizvjesnošću često traži mnogo prilagođavanja i upornosti. Ljudi koji u takvim okolnostima izgrade stabilan posao, porodicu ili makar dobru svakodnevicu ne zaslužuju da budu automatski ocijenjeni kao manje uspješni samo zato što njihov prihod nije izražen u nekoliko hiljada eura. U mnogim slučajevima, upravo ostanak zahtijeva dugotrajnije planiranje i više lične discipline nego što se spolja pretpostavlja.
U tome je i najveća zamka ovog poređenja: finansijski uspjeh, profesionalni napredak i kvalitet života nisu isti pojmovi. Osoba može imati visoka primanja, a biti nezadovoljna, iscrpljena ili usamljena. Druga može imati manje novca, ali više vremena, veći osjećaj sigurnosti i jaču mrežu podrške. Ako se gleda samo jedna dimenzija, gotovo je sigurno da se promašuje cijela slika.
Najpošteniji pristup zato nije da se jedna strana proglasi pobjednikom, a druga gubitnikom, nego da se prizna koliko su okolnosti različite. Dijaspora može ponuditi više novca i više mogućnosti, ali ne garantuje mir niti osjećaj pripadnosti. Ostajanje može donijeti bliskost i ukorijenjenost, ali ne garantuje lak život niti finansijsku sigurnost. Ljudi na obje strane često vode svoje bitke daleko od pogleda onih koji ih najlakše mjere.
Zbog toga automobil parkiran ispred kuće, strani pasoš, veća plata ili renoviran stan mogu biti dio nečije priče, ali nikada ne predstavljaju cijelu istinu. Ono što ostaje iza tih simbola uglavnom je mnogo tiše: način života, odnos prema porodici, osjećaj zadovoljstva i mjera u kojoj je neko uspio urediti svoj svijet prema vlastitim kriterijima. Upravo tu, a ne u jednoj cifri, leži stvarni odgovor na pitanje ko je uspješniji.
